Banner Generator at Voidix.com



уторак, 17. новембар 2009.

Kako započeti biznis u malim i srednjim preduzećima


Do kraja godine u Srbiji bi trebalo da nastane oko 77.500 novih preduzeća i oko 20.000 radnji. Republička agencija i regionalni centri za razvoj preduzetništva daju besplatne savete, usluge i organizuju seminare i sajmove za preduzetnike.


U Srbiji je u ovoj godini, zaključno sa oktobrom, osnovano 9.975 preduzeća. Do 31. decembra trebalo bi da ih bude oko 11.500 a novoregistrovanih radnji oko 20.000. Ovo je rezultat unapređenja poslovnog okruženja i uspešnog sprovođenja državnog plana za unapređenje preduzetništva. Vlada je pojednostavila proceduru i smanjila troškove za registraciju preduzeća, a stvaraju se i uslovi za lakši pristup kreditima. Po zakonu koji se sada primenjuje potrebno je samo 500 evra za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću (koja se najčešće registruju) i 15 dana za registraciju firme. Nedavno je i na Četvrtoj međunarodnoj konferenciji o malim i srednjim preduzećima u Beogradu, Tgod nazivom „Podsticanje razvoja malih i srednjih preduzeća - uloga javnog sektora", ocenjeno da je u sektoru MSP učinjen značajan pomak, a posebno u domenu finansijske podrške.

Kada je u Zakon o fondu za razvoj uneta izmena kojom se zabranjuje davanje sredstava velikim javnimstaklenik preduzećima koja su pred privatizacijom, svi fondovi su usmereni ka malim i srednjim preduzećima. Tako je preko Fonda za razvoj prošle godine podeljeno oko 50 miliona evra, dok će ove godine iznos biti dupliran. Za različite podsticajne mere predviđeno je 95 miliona evra, a pružena je i izvozna podrška za mala i srednja preduzeća. U Srbiji ima 575 srednjih preduzeća čiji godišnji izvoz iznosi od 300.000 do milion evra, što u ukupnom izvozu zemlje čini oko 10 odsto. I izveštaj Evropske komisije pozitivno ocenjuje razvoj preduzetništva u Srbiji i ulogu malih i srednjih preduzeća.

Pomoć države

Poznavaoci privatnog preduzetništva u Srbiji kažu da građanima koji žele da započnu ili unaprede postojeći biznis nedostaju informacije o tome kako osnovati firmu, koliko novca treba uložiti, kako napraviti biznis plan i analizirati tržište, a manjkaju im i saznanja o tome koji je kredit najpovoljniji, gde kupiti mašine i ostalo što je neophodno za opstanak u vodama preduzetništva. Sa ciljem da se ubrza razvoj MSP sektora, identifikuju problemi preduzetnika i preduzeća i poboljšaju uslovi za osnivanje novih, formirana je Republička mreža stručne podrške za podsticanje i razvoj MSP u maju 2003. godine. Ovu mrežu danas sačinjava 13 regionalnih agencija (centara) koje koordinira Republička agencija za razvoj MSP. Do kraja godine, Republička mreža uz koordinaciju Republičke agencije ostvariće ukupno 4.160 sati mentoringa za mala i srednja preduzeća, organizovati 104 promocije, 210 obuka za više od 2.000 polaznika i pružiti preko 1.600 konsalting usluga za MSPP. Republička agencija je danas institucija od centralnog značaja za razvoj MSP.

Ona pruža nefinansijske usluge za MSPP:
- konsalting,
- menadžment poslovi,
- mentoring,
- edukacije,
- promocije sektora MSP,
- izdavaštvo,
- inovacije,
- međunarodna saradnja,
- informaciona podrška,
- realizacija projekata značajnih za unapređenje poslovanja,
- analiza i statistika,
- povećavanje konkurentnosti kvaliteta, ali i
- učestvovanje u pripremanju propisa i otklanjanju administrativnih prepreka koje su značajne za razvoj ovog sektora, kaže mr Dejan Radulović, zamenik direktora Republičke agencije za razvoj MSP i preduzetništva.

Pored toga, Agencija organizuje različite promocije o ponudi banaka za preduzetnike i o kreditnim linijama za MSPP u svim bankama. Preduzetnici tako na jednom mestu dobijaju sve neophodne informacije o poslovanju, ali i mogućnostima finansijske podrške. Agencija rezultate svog rada i rada mreže prezentuje redovnim izveštajima Narodnoj skupštini Republike Srbije Odboru za razvoj i ekonomske odnose sa inostranstvom, vladi i Ministarstvu privrede i građanima, putem medija. Godišnji izveštaj o radu Agencije dostupan je korisnicima na web sajtu Republičke agencije za razvoj MSPPwww.sme.sr.gov.yu

Prva iskustva

Preduzetnici u Srbiji su u prvim godinama razvoja nefinansijskih usluga bili više zainteresovani da saznaju šta je sve potrebno uraditi da bi se osnovalo preduzeće ili radnja (registracija, biznis plan, kako do kredita). Poslednja iskustva govore da sve više raste potreba za učenjem i daljim usavršavanjem u poslovanju. Nekada je preduzetnicima bilo važno samo da formiraju preduzeće i obezbede kredit, a danas shvataju da im je neophodna pomoć u vođenju i upravljanju preduzećem, pravilnom korišćenju kredita i načinu njegovog vraćanja.

- Najbolje je da se budući preduzetnik oproba u poslovima u kojima ima najviše stručnog znanja, veština i interesovanja. Većina ljudi pokreće poslove iz oblasti u kojima cj već radili i imaju neko iskustvo, informacije, poslovne kontakte. Ako budući privrednik poveže stručna znanja koja je stekao obrazovanjem, veštine i radno iskustvo sa potrebama tržišta, onda je kreirao dobru polaznu osnovu za opstanak, rast i uspešan razvoj preduzeća, kaže Radulović. Prema saznanjima našeg sagovornika, za sada je najbolje započinjati poslove iz oblasti poljoprivredne proizvodnje, proizvodnje i prerade zdrave hrane i razvijati male pogone za preradu drveta (nameštaj, ambalaža, elementi od drveta). U usponu je i razvoj usluga razni servisi, biroi i agencije koje pružaju finansijske i računovodstvene usluge, privatne ordinacije, transport i drugo. Kada je reč o strukturi MSP po delatnostima, dominiraju trgovina i prerađivačke delatnosti. Prema metodologiji koja posmatra učešće pojedinih sektora u MSP, gde su pored preduzeća uključeni i preduzetnici, u 2005. je u odnosu na 2004. povećano učešće trgovine na 33,3 odsto sa 30,3 odsto. Udeo prerađivačkih delatnosti je zadržan na 27,8 odsto.

Standardizacija usluga


U Srbiji su po opštinama i regionima još uvek veoma uočljive razlike u privrednom razvoju, razgranatosti infrastrukture, broja i snage preduzeća i preduzetnika, razvijenosti tržišta. U skladu sa tim postoje i razlike u količini i kvalitetu tražnje i ponude usluga u agencijama za razvoj MSP. Teško je izdvojiti samo jednu ili više agencija koje prednjače u odnosu na ostale, ali je cilj da se sve usluge koje se pružaju preko mreže potencijalnim i postojećim preduzećima standardizuju i da se njihov kvalitet izjednači. - Različite potrebe preduzetnika uslovljavaju i različitosti u pružanju usluga. U Vojvodini je veća potreba za razvojem poljoprivrednih gazdinstava, u drugim krajevima je razvijenija industrija, u trećim stočarstvo. To dovodi i do specijalizacije usluga po oblastima, u nekim agencijama. Iako one međusobno razmenjuju iskustva, sigurno će u budućnosti doći do izdvajanja nekih agencija koje će biti bolje od drugih. Te efikasnije agencije upravo će predstavljati novi motor za razvoj institucionalne infrastrukture za podršku MSP, što očekujemo u narednim godinama, objašnjava Radulović.

Međunarodni krediti

Kreditnu podršku MSP u Srbiji diktira bankarski sektor jer on ima dominantnu poziciju na tržištu kapitala. Ovaj sektor čini 38 poslovnih banaka i 15 lizing kompanija. Kreditne linije međunarodnih organizacija i institucija EARa, EIBa, vlade Italije, nemačke banke KfW i drugih u velikoj meri doprinose amortizovanju problema nedostatka finansijskih izvora za MSP i delimično nadoknađuju nedovoljnu i skupu ponudu banaka. Fond revolving kredita Republike Srbije, koji finansira Evropska agencija za rekonstrukciju, u prethodnih pet godina je realizovao 299 kredita u vrednosti od 35,57 miliona evra. Na ovaj način otvoreno je 2.486 novih radnih mesta. Evropska investiciona banka obezbeđuje Areh global kredite za MSP sektor i lokalnu samoupravu. Prvi kredit od 20 miliona evra realizovan je kroz 27 projekata i to je omogućilo otvaranje 551 radnog mesta.

Vlada Republike Italije odobrila je kredit za finansiranje MSP u iznosu od 33,25 miliona evra. Do sada je realizovano 11,30 miliona za 33 kredita i 185 novozaposlenih. Linija nemačke banke KfW, fond za Srbiju, namenjena je nabavci osnovnih sredstava a delom i za obrtni kapital MSP. Krediti se odobravaju u iznosu od 5.000 do 50.000 evra sa godišnjom kamatom od 9,5 odsto za nabavku osnovnih i 10,5 odsto za obrtna sredstva. Prosečan rok povraćaja kredita je 27 meseci.

Centar „Beograd"

I Regionalni centar za razvoj malih i srednjih preduzeća čini mnogo na unapređenju preduzetničke kulture u Beogradu i okolini, povećanju broja MSP, obučavanju preduzetnika kako da započnu, održe i unaprede privatni biznis, a pružaju i kompletne konsalting i mentoring usluge o preduzetništvu. Samo do kraja ove godine centar će pružiti 79 obuka za 1.480 polaznika iz potencijalnih i postojećih MSPP. Preduzetnici će dobiti više od 750 značajnih informacija za poslovanje, a broj pravnih i ekonomskih konsalting usluga biće veći od 350.

Centar planira da u narednom periodu realizuje još tri projekta sa ciljem da podrži razvoj malih i srednjih preduzeća i preduzetnika koji žele da započnu i uspešno vode biznis. Dva projekta u narednih deset meseci ostvariće u saradnji sa opštinama Lazarevac i Rakovica. Finansiraće ih EU preko Evropske agencije za rekonstrukciju u okviru „Programa podrške razvoju preduzeća i preduzetništva".

Projekat u Lazarevcu odvijaće se pod nazivom „Korak do posla, korak u poslu", što znači da je usmeren ka nezaposlenima koji žele da se upuste u vode privatnog preduzetništva, ali i onima koji su već u biznisu i nameravaju da unaprede poslovanje.

Drugi projekat „Rakovica agriculture cluster" udruživaće postojeće i buduće preduzetnike na različitim nivoima kako bi funkcionisao sistem od „njive do trpeze".

Treći projekat pod nazivom „Omladinsko preduzetništvo" realizovaće se u okviru Business Innovation Programs i biće finansiran preko Ministarstva inostranih poslova Norveške. Regionalni centar postao je partner na realizaciji ovog projekta u Beogradu kojim je obuhvaćeno šest beogradskih osnovnih škola, od kojih su dve za učenike sa oštećenim vidom, odnosno sluhom (škole „Veljko Ramadanović" i „Stefan Dečanski").

Naše aktivnosti u ovim projektima biće usmerene na nezaposlena lica, tehnološke viškove, učenike završnih razreda srednjih stručnih škola kao i na sve one koji svoju egzistenciju nameravaju da reše započinjanjem sopstvenog biznisa.

Druga grupa su postojeća MSP i preduzetnici, kojima je potrebna stručna pomoć kako bi bili što konkurentniji i uspešniji u vođenju biznisa, kaže mr Gordana LazićRašović, direktorka Regionalnog centra za razvoj MSP i preduzetništva „Beograd".

„Korak do posla"

Cilj projekta „Korak do posla, korak u poslu" koji će biti sproveden u Lazarevcu jeste da se poveća broj malih i srednjih preduzeća i preduzetnika, da se poveća konkurentnost i razviju postojeća MSP, smanji nezaposlenost i podrži razvoj preduzetničke infrastrukture. U Lazarevcu će biti formiran potcentar koji će raditi kao sastavni deo RC „Beograd". On će u narednih deset meseci pružati nefinansijsku podršku potencijalnim i postojećim MSP u prostorijama koje će se nalaziti u JPRB Kolubara. Projekat će biti ostvaren u saradnji sa opštinom Lazarevac i preduzećem Kolubara, a predstavljaće veoma značajnu podrška razvoju preduzetništva i osnivanju većeg broja MSP. U Lazarevcu, naime, ne postoji ni jedna institucija u kojoj bi se dobijale informacije neophodne za razvoj privatnog biznisa i podršku preduzetnicima. - U Lazarevcu ima oko 6.000 nezaposlenih, a mnogi od njih bi započeli privatni biznis. Međutim, do sada nije imao ko da im pruži neophodne informacije i podršku. Pored toga, u narednom periodu verovatno će se povećati broj onih koji će ostati bez posla jer se Kolubara nalazi u postupku restrukturisanja, a oko 70 odsto Lazarevčana radi u tom preduzeću. Sa otpremninama koje dobiju mogli bi da započnu privatni biznis, kaže Gordana Lazić-Rašović.

Korisnici usluga ovog centra biće svi građani koji žele da krenu u biznis ili da ga unaprede, ali i registrovana poljoprivredna gazdinstva, članovi poslovnih udruženja, a radiće se i na povezivanju voćara, proizvođača meda.

U Rakovici će uskoro početi da funkcioniše poljoprivredni klaster u kojem će biti udruženi potencijalni i postojeći MSP koji se bave proizvodnjom i preradom prehrambenih proizvoda, uzgojem povrća u plastenicima, ali i trgovci. Svi koji učestvuju u sistemu od njive do trpeze od proizvodnje do prerade i prodaje voća i povrća biće povezani u ovaj klaster. U početku u njemu će biti 12 malih i srednjih preduzeća, a kasnije se mogu priključiti i drugi. Različite konsultantske usluge u klasteru moći će da koristi još 30 postojećih i 20 potencijalnih MSP na teritoriji Rakovice. Projekat koji treba da podrži potencijalne i buduće preduzetnike iz oblasti agrobiznisa i proizvodnje hrane,realizovaće se u okviru Programa podrške razvoju preduzeća i preduzetništva Fond za razvoj preduzeća i inovacija, a partneri su opština Rakovica i RC „Beograd".

- Opštini Rakovica pripadaju sva podavalska naselja u kojima postoji ogroman potencijal za razvoj plasteničke proizvodnje za koju nisu potrebne velike obradive površine. Sa druge strane, u ovoj najnerazvijenijoj beogradskoj opštini veliki je broj ljudi bez posla, a mnogi od njih mogu da započnu biznis ili unaprede postojeći. Cilj je da se formira klaster (baza) u koju će se i drugi naknadno uključivati po potrebi. U unapređenje preduzetništva i razvoj inovacija, krenuli smo sa pretpostavkom da MSP koji su uključeni u klaster mogu da inoviraju, kroz prihvatanje savremenog vođenja biznisa. Biće pokrenuta nova preduzeća, povećavana konkurentnost i uticaće se na smanjenje nezaposlenosti. Kada se formira jedno poljoprivredno gazdinstvo, ili započne plastenička proizvodnja, u njemu ne može da radi jedan čovek. On mora da angažuje još radnika kako bi se posao dobro razvijao, kaže Gordana Lazić-Rašović.

Omladinsko preduzetništvo


U program Omladinsko preduzetništvo, koji se u Srbiji realizuje od 2003. godine pod pokroviteljstvom Ministarstva inostranih poslova Norveške, od 25. septembra ove godine uključio se i RC za razvoj MSPP „Beograd". Osnovna aktivnost programa jeste obuka mladih kroz osmišljavanje, pokretanje i realizaciju sopstvenog biznisa u okviru vannastavnog predmeta Omladinsko preduzetništvo u izabranim školama. Program je kreiran za učenike i nastavnike koji treba da prouče čitav „životni ciklus" preduzeća i suoče se sa svim problemima i uspesima koji prate privatni biznis u našim uslovima poslovanja. Na ovaj način razvija se preduzetnički duh kod učenika i pružaju im se osnovna znanja ako posle školovanja nameravaju da se bave preduzetništvom.

Moderatori grupe su edukovani nastavnici koji učenicima treba da omoguće dovoljno prostora za razvoj kreativnosti. Sve kreće na početku drugog polugodišta (što se poklapa sa fiskalnom godinom) prezentacijom programa učenicima drugih i trećih razreda i prikupljanjem njihovih prijava. Formiraju se grupe i počinje nastava koja obuhvata sve faze jednog preduzeća od poslovne ideje, pravljenja biznis plana, registracije, preko nabavke, proizvodnje, organizacije, administracije, prodaje proizvoda sve do zatvaranja preduzeća. Registruju se i posluju prava učenička preduzeća kojima je za rad potrebna i finansijska podrška koju dobijaju iz takozvanog risk fonda za čija sredstva konkurišu prilažući biznis planove. Po nekoliko stotina evra koje dobiju učenici iskoriste za vizitkarte, promotivni materijal, prezentacije i sitan inventar neophodan za funkcionisanje firme.

Na kraju godine sva preduzeća zaključuju poslovne knjige i zatvaraju se. To ne znači da uspešni mladi preduzetnici prestaju da se bave preduzetništvom, već ukoliko i dalje žele time da se bave treba da registruju preduzeće u Agenciji za privredne registre. Od početka ove godine BIP program, u okviru kojeg se realizuje ovaj projekat, dodeljuje i bespovratna novčana sredstva u iznosu od 5.000 evra učenicima koji su prošli program i žele da osnuju sopstvenu firmu. Učenici predloge dostavljaju regionalnom koordinatoru, a konačnu odluku donosi BIP. Prvi takav grant dodeljen je u aprilu preduzeću „Rojal Medikom" koje distribuira i servisira medicinsku opremu.

Osnivač je Marko Matić iz Beograda, koji je prošao kroz program „Omladinsko preduzetništvo". Drugi grant u istom iznosu dodeljen je preduzeću ŽBK koje su osnovali, u februaru, učenici Vazduhoplovnotehničke škole iz Beograda, a osnivači ovog preduzeća su i pobednici Trećeg sajma omladinskog preduzetništva. U ovaj projekat je bilo uključeno devet srednjih škola iz Beograda i Kragujevca, a odnedavno su se priključile još dve škole iz Beograda i jedna iz Požege. Reč je o Elektrotehničkoj školi „Nikola Tesla", Vazduhoplovno-tehničkoj školi, Školi za dizajn, Školi za decu sa oštećenim vidom „Veljko Ramadanović", Školi za decu sa oštećenim sluhom „Stefan Dečanski", Srednjoj zanatskoj školi (sve iz Beograda) i Školi za ugostiteljstvo „Toza Dragović" i Drugoj tehničkoj školi Radnik, iz Kragujevca.

Sajam biznis baza

Peta međunarodni sajam preduzetništva za MSP održan je od 29. novembra do 2. decembra na Beogradskom sajmu. Na njemu su učestvovali početnici u MSP biznisu i institucije koje razvijaju preduzetničku kulturu u Srbiji. Izlagači su bili iz Srbije, Hrvatske, Bosne, Slovenije, Italije, Republike Srpske, Rumunije, Bugarske... Cilj sajma je, i ovoga puta, bio da se predstave i povežu početnici u biznisu, a oni koji se kao izlagači pojave tri do četiri puta, dobijaju šansu za nastup na profesionalnim sajmovima.

Osnovati OD ili DOO

Prilikom odlučivanja o pravnom obliku organizovanja preduzeća većina srpskih preduzetnika odluku donosi bez detaljne analize. Dejan Radulović im savetuje da prvo razmotre način na koji su planirali da pribave finansijska sredstva za poslovne aktivnosti, a zatim da procene koliki nivo ličnog rizika su spremni da preuzmu. Različiti pravni oblici nose i različite rizike za osnivače, jer za obaveze firme odgovaraju svojom celokupnom imovinom ili samo delom koji su invesgarali u posao. Ako odaberu ortačko društvo odgovaraju celokupnom imovinom, a ako se odluče za društvo sa ograničenom odgovornošću tada se za obaveze odgovara samo imovinom koja je uneta u društvo. Treći je element nivo kontrole koji preduzetnik želi da ima nad poslovnim operacijama. DOO je pravni oblik za koji se preduzetnici u Srbiji najčešće odlučuju. Za njegovo osnivanje potreban je minimalan kapital od 500 evra. Ovaj osnivački kagštal se deli na udele i svaki član preduzeća odgovara za obaveze preduzeća samo iznosom svog udela.

Iskustva preduzetnika

Regionalni centar „Beograd" na praktičan način pomaže preduzetnicima u započinjanju i vođenju biznisa. Na otvaranju prvog potcentra na Voždovcu, koji je počeo da radi u novembru 2005. godine. Radiša Steljić, osnivač preduzeća 3R INDUSTRIJA, preduzetnicima je preneo svoja iskustva iz saradnje sa centrom, koja ukazuju na mogućnosti podrške preduzetnicima i MSP na Voždovcu.

Ona se bavi reciklažom sekundarnih sirovina i u januaru prošle godine zapošljavala je 11 radnika, uz mogućnost da se zaposli još 1015 radnika. Oni se bave prikupljanjem i obradom određenih vrsta otpadnog materijala i otpadne ambalaže za reciklažu, Organizovano prikupljaju određene materijale (otpadni papir, karton, plastičnu i metalnu ambalažu) selektuju ih i obrađuju radi ponovnog korišćenja ili reciklaže. - Kada sam odlučio da osnujem firmu oslanjao sam se na podršku zaposlenih u Centru „Beograd". Prvo sam tražio savete i informacije koje su mi bile potrebne da bih samostalno počeo da se bavim ovim poslom. Pohađao sam obuke koje su organizovane iz oblasti finansija, biznis planiranja, prodaje, marketinga, pravnog aspekata poslovanja i drugo. Sledeći korak bio je registracija preduzeća. Obavili su sve da dobijem pečat, PIB, prijavu za PDV i prijavu poreskoj upravi. Uputili su me na knjigovodstvenu agenciju sa kojom sarađuju i ona danas obavlja te poslove za moje preduzeće.

Zatim su mi pružili stručnu pomoć oko vizuelnog identiteta preduzeća, uradili logo, promotivne materijale (vizitkarte, memorandum i drugo). Izradili su mi biznis plan i aplikacije za kredit. Uradili su i tri pravilnika iz oblasti radnih odnosa i zaštite na radu, kao i ugovore o radu za zaposlene u mom preduzeću. Pozivali su me više puta na različite prezentacije, a pomažu mi i da drugima predstavim svoje preduzeće. Ovo mi može biti od koristi u daljem uspostavljanju poslovnih odnosa sa domaćim i stranim partnerima, a urađena je i web prezentacija. Nadam se da će na sličan način i zaposleni u kancelariji na Voždovcu pomagati preduzetnike, jer sam siguran da će im takva pomoć biti potrebna, preneo nam je svoja iskustva Radiša Steljić. Kancelarija na Voždovcu veoma uspešno radi uz finansijsku podršku opštine i stručnu pomoć RC „Beograd", jer se u junu završio projekat (SEENET lokalne vlade pokretači razvoja), finansiran preko italijanskog Ministarstva inostranih poslova i regije Toskana. Kancelarija je formirana sa ciljem da se smanji nezaposlenost i promoviše Voždovac kao atraktivna lokacija za razvoj preduzetništva. Preduzetnicima se pružaju sve usluge neophodne za pokretanje biznisa, različite edukacije i mentoring iz pravnih oblasti, finansija, poslovnog planiranja marketinga, prodaje spoljnotrgovinskog i deviznog poslovanja.

Logistički centar


U prizemlju zgrade beogradske opštine Čukarica, od 16. novembra ove godine počeo je da radi Logistički centar za preduzetnike. Oni sada na jednom mestu imaju kompletan konsultantski servis u kome dobijaju informacije, pomoć i savete pri započinjanju i unapređenju biznisa. Otvaranjem ovog centra svi koji se bave preduzetništvom mogu brže da završavaju poslove i na sva pitanja dobiju odgovor u roku od 48 sati. Prema rečima Radiše Stojkovića, rukovodioca Logističkog centra, preduzetnici mogu da dobiju informaciju kako da otvore radnju ili preduzeće i započnu poslovanje, ali i informacije iz oblasti komunalno-stambenih poslova, imovinsko-pravnih odnosa, uvoza, izvoza robe, kao i sve o kreditnim linijama koje nude banke za započinjanje i vođenje biznisa.

Logistički centar je potpisao ugovor sa AIK bankom preko koje će biti realizovana kreditna linija Evropske banke za obnovu i razvoj EBRD, uz pomoć koje će preduzetnici pod najpovoljnijim uslovima i ujednostavnoj proceduri dobijati kredite za započinjanje i vođenje biznisa. Preko Logističkog centra biće realizovano više projekata za pomoć u razvoju preduzetništva, a prvi koji je već počeo da se ostvaruje jeste kancelarija Biznis info centra Privredne komore Beograda koja takođe postoji u zgradi opštine. Uovoj kancelariji, pored neposredne komunikacije sa klijentima, biće pripremani vodiči i pregledi za preduzetnike i organizovani seminari i predavanja. Opština Čukarica je već dve decenije među liderima u preduzetništvu i ima oko 5.800 preduzetnika i 2.800 pravnih lica. Radiša Stojković ističe da sa potencijalima i rukovođenjem u skladu sa propisima Evropske unije, ovo područje može da ima i do 25.000 preduzetnika. EBRD je uložila oko 93.000 evra u projekat otvaranja logističkih centara u Beogradu. Preduzetnici koji imaju brojna pitanja o otvaranju firmi, radnji ili o unapređenju i vođenju preduzetništva odgovore mogu dobiti na telefone: 011 3052199 i 011 3052200.

Biznis inkubatori

U okviru ENTRANCE - Programa za preduzetništvo, trening i usluge koji finansira vlada Norveške, u Srbiji su osnovani biznis inkubatori sa ciljem da se poveća ekonomski rast, osnuju nova radna mesta, podrže republičke institucije i regionalni centri, poboljša veza između obrazovanja, treninga i tekućeg poslovanja MSP i podrži izvoz ovih preduzeća. Prvi biznis inkubator formiran je u Nišu u prostorijama MINa u septembru 2004. godine, a namenjen je preduzećima u ranoj fazi osnivanja i trajaće četiri godine. MSP ima obezbeđen prostor, kancelarijske usluge, opremu za proizvodnju i posebne usluge (treninzi, analize poslovnih ideja, potencijali tržišta i pristup finansijama). Na prostoru od 2.100 kvadratnih metara smešteno je 14 preduzeća koja uspešno rade, obrađuju metale, proizvode ukrase, čelične konstrukcije za staklenike, delove za poljoprivredne mašine i drugo. Na iskustvima ovog pilot biznis inkubatora formirani su inkubatori u Zrenjaninu, Subotici, Rakovici, a plan je da ove i sledeće godine bude formirano ukupno 14 do 16 inkubatora u Srbiji.

Mirjana Vujadinović

Izvor: Ekonometar

недеља, 15. новембар 2009.

Preminuo patrijarh Pavle


Autor: Beta - Tanjug | 15.11.2009. - 12:02 izmena 12:42
Preminuo patrijarh Pavle

Patrijarh srpski Pavle preminuo je jutros u 10:45 časova, nakon dve godine lečenja na Vojno-medicinskoj akademiji, potvrdio je danas mitropolit Amfilohije.

"Patrijarh srpski Pavle preminuo je jutros", potvrdio je mitropolit Amfilohije, koji je na svečanosti polaganja kamena temeljca obavestio vernike da je upravo saznao da se "upokojio patrijarh". On je preneo da je sveštenik jutros pričestio patrijarha i da je Pavlovo "sveto hristoljubivo srce prestalo da kuca".
Patrijarh Pavle (95) bio je na Vojno-medicinskoj akademiji na lečenju od 13. novembra 2007. godine.

Tadić: Nenadoknadiv gubitak za srpski naorod
Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je danas da je smrt Njegove svetosti patrijarha srpskog gospodina Pavla ogroman i nenadoknadiv gubitak za srpski naorod.
"Postoje ljudi koji samim činom svog postojanja povezuju čitav narod. Takav je bio patrijarh Pavle. Njegov odlazak je i moj lični gubitak", naveo je Tadić.
Predsednik Srbije je istakao da se u teškim i kompleksnim trenucima kroz koje je prolazila Srbija uvek konsultovao sa partijarhom i dobijao njegovo mišljenje. Patrijarh Pavle imao je ogroman ugled u čitavom hrišćanskom svetu. Uživao je poštovanje kako moskovskog i vaseljenskog patrijarha, tako i rimskog pape, zaključio je Tadić.



Patrijarh Pavle je za patrijarha Srpske pravoslavne crkve izabran 1990. godine. Rođen je 11. septembra 1914. godine u selu Kućanci, u srezu Donji Miholjac (tada u Austrougarskoj, a sada u Hrvatskoj) u zemljoradničkoj porodici. Gimnaziju je završio u Beogradu, šestorazrednu Bogosloviju u Sarajevu, a Bogoslovski fakultet u Beogradu.
Rano je ostao bez roditelja - otac je otišao da radi u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i "vratio se kući da umre" kad je dečaku bilo tri godine, a isto se ubrzo dogodilo i s majkom. Odgajila ga je tetka. Shvativši da je dete "vrlo slabačko", poštedela ga je seoskih poslova i tako mu omogućila da se školuje: iako je mali Gojko bio sklon "predmetima gde ne mora da memoriše, kao što su matematika i fizika", iako je iz veronauke imao dvojku, uticaj rodbine je prevagnuo i njegov konačan izbor bio je bogoslovija.

Posle završene niže gimnazije u Tuzli (1925-1929) i bogoslovije u Sarajevu (1930-1936) došao je u Beograd gde je upisao Bogoslovski fakultet. Tu je vanredno završio i preostale razrede gimnazije da bi mogao da upiše uporedo i Medicinski fakultet. Na Medicinskom fakultetu je stigao do druge godine studija, a Bogoslovski je završio i tu ga zatiče Drugi svetski rat.
Da bi se izdržavao radio je na beogradskim građevinama, što mu nije odgovaralo zbog slabog zdravlja. Na poziv svog školskog druga Jeliseja Popovića odlazi u ovčarsko-kablarske manastire gde je proveo ostatak rata i gde počinje svoj monaški život.

Prvo je bio u manastiru Svete Trojice u Ovčaru, a potom i veroučitelj deci izbeglica u Banji Koviljači. Tada se teško razboleo "na plućima" i lekari su verovali da je tuberkuloza predviđajući mu još tri meseca života. Izvesno vreme proveo je u manastiru Vujan gde se izlečio i u znak zahvalnosti izrezbario i poklonio manastiru jedan drveni krst. Zamonašen je u manastiru Blagoveštenju 1946. godine, kada je unapređen u čin jerođakona. Od 1949. do 1955. bio je sabrat manastira Rače. Školsku godinu 1950/51. proveo je kao učitelj zamenik u prizrenskoj Bogosloviji sv. Kirila i Metodija. U čin jeromonaha unapređen je 1954, protosinđel je postao 1954, a arhimandrit 1957. Od 1955. do 1957. godine bio je na postdiplomskim studijama na Bogoslovskom fakuletu u Atini. Izabran je za episkopa raško-prizrenskog 29. maja 1957. godine, a posvećen je 21. septembra 1957. godine, u beogradskoj Sabornoj crkvi. Čin posvećenja obavio je patrijarh srpski Vikentije. Za episkopa raško-prizrenskog ustoličen je 13. oktobra 1957. godine, u prizrenskoj Sabornoj crkvi.

U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove sveštenike i monahe. Starao se o Prizrenskoj bogosloviji, gde je povremeno držao i predavanja iz crkvenog pevanja i crkvenoslovenskog jezika. Često je putovao, obilazio i služio u svim mestima svoje Eparhije. Sa kosovskim egzodusom, prizrenska Bogoslovija Svetog Kirila i Metodija je privremeno premeštena u Niš, a sedište Raško-prizrenske eparhije iz Peći u manastir Gračanicu.
Kao episkop raško-prizrenski svedočio je u Ujedinjenim nacijama pred mnogobrojnim državnicima, o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.


Bavio se i naučnim radom. Objavio je monografiju o manastiru Deviču, Devič, manastir Svetog Joanikija Devičkog (1989, drugo izdanje 1997.). U Glasniku Srpske pravoslavne crkve, od 1972. godine objavljuje studije iz Liturgike u obliku pitanja i odgovora, od kojih je nastalo trotomno delo Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, I, II, III (1998).
Priređuje dopunjeno izdanje Srbljaka, koje je Sinod Srpske pravoslavne crkve izdao 1986. godine. Takođe, priređuje Hristijanskije prazniki od M. Skabalanoviča. Autor je i izdanja Trebnika, Molitvenika, Dopolniteljnog trebnika, Velikog tipika i drugih bogoslužbenih knjiga u izdanju Sinoda. Pitanja i odgovori čtecu pred preoizvodstvom objavljuje 1988. godine, a Molitve i molbe 1990. Zaslugom patrijarha Pavla umnožen je u 300 primeraka Oktoih iz štamparije Đurđa Crnojevića.

Patrijarh Pavle je dugo godina je bio predsednik komisije Svetog arhijerejskog sinoda za prevod Svetog pisma Novog zaveta, čiji je prvi prevod, koji je zvanično odobren od Crkve, objavljen 1984, a ispravljeno izdanje ovog prevoda 1990. godine. Isto tako, bio je predsednik Liturgičke komisije pri Svetom arhijerejskom sinodu, koja je pripremila i štampala Služebnik na srpskom jeziku.
Za vreme od kada je srpski patrijarh obnovljeno je i osnovano više eparhija. Obnovljena je Bogoslovija na Cetinju 1992. godine. Otvorena je 1994. godine Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostroškog u Srbinju (Foča) i Bogoslovija u Kragujevcu 1997. godine, kao odsek Bogoslovije Svetog Save u Beogradu. Osnovana je i Informativna služba Srpske pravoslavne crkve.

U njegovo vreme pokrenuta je 1993. godine u Beogradu Akademija Srpske Pravoslavne Crkve za umetnosti i konservaciju, sa nekoliko odseka (ikonopis, freskopis, konservacija). Godine 2002. nastava veronauke je vraćena u škole, kao i Bogoslovski fakultet u okvire Beogradskog univerziteta iz koga su ga komunističke vlasti izbacile 1952. godine.
Imajući u vidu zasluge patrijarha srpskog Pavla na naučnom bogoslovskom polju, Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, dodelio mu je 1988. godine zvanje počasnog doktora bogoslovlja.
Srpski patrijarh postao je 1990. godine, kada je na tom mestu nasledio patrijarha Germana. On je 44. poglavar Srpske pravoslavne crkve, navedeno je u biografiji patrijarha Pavla objavljenom na sajtu SPC.

субота, 14. новембар 2009.

VLAN mreže



image

VLAN je skraćenica od engleskog termina “Virtual Local Area Network”, koji označava grupu računara koja se ponaša kao da su svi povezani istom žicom, iako se fizički nalaze u različitim delovima LAN mreže

Pre nego što se pređemo na način rada VLAN mreže, interesantno je odgovoriti na pitanje: odakle potreba za VLAN-om?

Činjenica je da se Ethernet mreže ne ponašaju dobro u režimu iskorišćenja do krajnjih granica. Performansa je zadovoljavajuća pri iskorišćenju do oko 40%, od 40% do 70% mreža funkcioniše sa manjim problemima pri radu, dok preko 70% može doći do otkaza mreže. Gornja granica opterećenja je na oko 85% kapaciteta.

Dodavanje novih računara u mrežu, kao i uvođenje u rad klijent-server aplikacija i multimedije povećava opterećenje mreže, što može dovesti i do ozbiljnih zastoja u radu. Suština rada Etherneta je u detekciji i izbegavanju kolizija paketa sa informacijama, pri čemu sa povećanjem mrežnog saobraćaja istovremeno raste i broj kolizija i pada efikasnost mreže.

Strategija borbe sa ovim problemom je u smanjenju broja kolizija, ali i u eliminisanju dodatnog mrežnog saobraćaja, koji mahom čine tzv. “Broadcast” i “Multicast” paketi. (Broadcast paketi su upućeni svim računarima u jednom Ethernet segmentu, dok se Multicast paketi šalju grupi računara).

Ovim dolazimo do paradoksalne situacije: mrežu smo uveli da bismo međusobno povezali sve računare, a ta ista mreža efikasno radi samo ako je izdelimo na manje delove.

VLAN koncept je smišljen da razreši ovaj problem, tj. da mreža ostane fizički povezana, ali da se smanji broj kolizija i nivo Broadcast i Multicast saobraćaja – “virtuelnom” podelom na manje delove.

Integralna mreža nam realno treba, jer u načelu ne možemo da obezbedimo da se svi službenici jednog sektora nalaze u istoj kancelariji ili na istom spratu. Ako bismo sa druge strane istrajali u tome da podmreža računovodstva ili komercijale fizički prati razmeštanje službenika tokom godina rada, došli bismo u situaciju da imamo haotičnu šumu kablova koji idu gore-dole po spratovima.

Takođe, osnovno dobro u poslovanju, a to je rast firme, donosi ozbiljne probleme za LAN mrežu: u početku je desetak službenika radilo sa datotekama i bazom podataka na jednom serveru, dok pri nivou od 50 ili 100 službenika najverovatnije imamo odvojene servere za skoro svaki sektor.

VLAN standard - 802.1Q

IEEE standard 802.1Q je razvijen da reši problem podele većih mreža na manje delove, tako da Broadcast i Multicast saobraćaj ne uzmu više propusnog opsega nego što je neophodno. Standard takođe obezbeđuje i dodatni nivo sigurnosti između segmenata mreže.

Specifikacija 802.1Q definiše standardni način ubacivanja oznaka VLAN pripadnosti u Ethernet pakete.

Kako mrežni protokoli zavise od Broadcast upita putem koga se mrežne stanice međusobno “otkrivaju”, uređaji na dva LAN-a ne mogu da “vide” jedan drugoga bez pomoći mrežnog uređaja (najčešće je to ruter), koji ima portove u oba LAN-a.

Zbog činjenice da se Broadcast paketi distribuiraju do svih uređaja u LAN-u, kao posledicu dobijamo da LAN mreža ne može da bude velika. Jer ako je mreža velika, mrežni uređaji primaju veliku količinu Broadcast saobraćaja. Svojstvo mrežnih uređaja da se međusobno pronalaze takođe znači da server računari sa važnim podacima treba da budu odvojeni od običnih korisnika, putem filtera za kontrolu mrežnog pristupa.

VLAN je administrativno konfigurisani LAN ili Broadcast domen. Umesto da idemo do razvodnog ormana da bismo kabl prespojili sa jednog na drugi LAN, administrator mreže sa konzole 802.1Q kompatibilnog Switcha podešava profil svakog pojedinačnog porta tako da pripada ili ne pripada nekom VLAN-u.

VLAN Ethrenet Switch se ponaša ujedno kao “saobraćajac” i kao “obezbeđenje”. Paketi se šalju samo na one portove na koji je priključen odredišni uređaj. Broadcast i Multicast su ograničeni na VLAN međe, tako da samo stanice čiji su portovi članovi istog VLAN-a vide Broadcast i Multicast pakete. Na ovaj način je propusni opseg optimizovan, a sigurnost povećana.

802.1Q VLAN-ovi nisu ograničeni samo na jedan Ethernet Switch. VLAN se može prostirati preko više mrežnih uređaja, uključujući i WAN linkove. Organizacija VLAN-ova između više Switcheva se postiže ubacivanjem dodatne VID oznake VLAN-a u svakom Ethernet paketu. VID je skraćenica od VLAN Identifier i radi se o broju između 1 i 4094. VID treba da bude dodeljen svakom pojedinačnom VLAN-u, a dodela istog VID-a VLAN-ovima na različitim Switchevima proširuje VLAN unutar velike mreže.

Tajna formiranja VLAN-ova je u prenosu oznaka VLAN pripadnosti. Portovi 802.1Q Switcheva se mogu konfigurisati da prenose označene ili neoznačene pakete, a VLAN oznaka se može ubaciti u Ethernet paket. Ako je port priključen na drugi 802.1Q uređaj, ovi označeni paketi prenose podatak o VLAN pripadnosti između Switcheva i tako omogućavaju da se VLAN proširi na više uređaja.

Pri ovome postoji jedno važno ograničenje: administratori mreže moraju da obezbede da portovi priključeni na nekompatibilne uređaje ne prenose VLAN označene pakete.
Jer ako nekompatibilni uređaji prime 802.1Q paket, neće prepoznati VLAN oznaku i odbaciće paket. Još gore, maksimalno dozvoljena dužina Ethernet paketa je standardom 802.1Q povećana sa 1.518 na 1.522 bajta, što može dovesti da stariji uređaji odbace paket jer je “prevelik”.

VLAN primer

Da bi stvari bile jasnije, objasnićemo rad 802.1Q VLAN-a na jednom sasvim realnom primeru, a to je izdvajanje podmreže sektora računovodstva. Pretpostavka je da računovodstvo (već odavno) ima svoj NT/2000 server sa knjigovodstvenom bazom podataka i aplikacijama, ali da ima i potrebu da pristupi Email i Web servisima preko centralnog Firewall servera (da bi preko Interneta proverio stanje SPP računa, i da se sa centralnog servera učita Update Anti virus baza). Pri ovome nikako ne želimo da ostatak firme “vidi”, niti ima ikakav pristup ovoj podmreži.

Za rešenje ovog problema potrebni su nam 802.1Q kompatibilni Ethernet Switchevi i 802.1Q kompatibilni centralni server računar.


802.1Q kompatiblni server?
Podrška za 802.1Q VLAN postoji za većinu PC server operativnih sistema, kao što su NetWare 4.1, Win NT 4 / 2000 i (naravno) Linux. Međutim da bi se dobila 802.1Q podrška potrebno je da u server računaru bude ugrađen odgovarajući LAN adapter sa VLAN podrškom i instaliran prateći drajver program.

PC LAN adapteri sa 802.1Q podrškom su iz “server” klase, tako da je njihova brzina rada 10/100 ili čak 10/100/1000 Mbps. Tipičan predstavnik je DLink DFE-550TX kartica sa cenom oko 35 evra (što je oko 2x skuplje od najjevtinijih LAN kartica za PC računare).

Podešavanje VLAN pripadnosti LAN adaptera se obavlja dodavanjem VLAN oznaka unutar drajver programa, za svaku VLAN grupu za koju želimo da ima pristup serveru.

Na gornjem 802.1Q Switchu su konfigurisana dva VLAN-a: računovodstvo i komercijala. Računovodstvo ima VID sa vrednošću 2 i sastoji se od 8 neoznačenih portova, sa Port VID vrednošću 2. Ovaj VLAN takođe ima i dva označena porta, portove 12 i 14. Port 12 služi za Uplink vezu ka donjem 802.1Q Switchu, a port 14 služi za povezivanje 802.1Q kompatibilnog servera. Server treba da ima mogućnost prihvatanja označenih Ethernet paketa, što ujedno znači da može da istovremeno bude član više VLAN-ova. Server računovodstva ne može da prihvata označene pakete, zbog čega treba da bude priključen na “neoznačeni” port Switcha.

VLAN komercijale ima VID sa vrednošću 3 i 7 neoznačenih portova, na kojima je podešen Port VID 3, što odgovara VID-u VLAN-a komercijale.

Računovodstvo (VID=2) Komercijala (VID=3)
Neoznačeni portovi Označeni portovi Neoznačeni portovi Označeni portovi
1 – 8 (PVID=2) 12, 14 17 – 24 (PVID=3) 12, 14

Na donjem Switchu su podešeni VLAN-ovi računovodstva i nabavke na sledeći način: VLAN računovodstva ima 6 portova, 5 neoznačenih i jedan označeni. Označeni port je port 11 koji služi za Uplink vezu sa gornjim Switchem. Ovaj Uplink port omogućava VLAN-u računovodstva da prenosi pakete ka prvom delu VLAN mreže, ali i da uspostavi vezu sa 802.1Q serverom (priključenim na gornji Switch).

VLAN nabavke sa sastoji od 5 neoznačenih portova sa port VID-om 4, i jednim označenim portom (port 11), koji je potreban zbog veze sa gornjim Switchom i 802.1Q serverom.


Računovodstvo (VID=2) Nabavka (VID=4)
Neoznačeni portovi Označeni portovi Neoznačeni portovi Označeni portovi
1 – 5 (PVID=2) 11 20 – 24 (PVID=4) 11

Primer ilustruje neke od prednosti označenih VLAN-ova i označenih portova. Interesantno je da smo primenom označenih Uplink portova (port 12 na gornjem i port 11 na donjem Switchu) izbegli potrebu za ruterom, koji bi inače bio neophodan za povezivanje dva ili više VLAN-ova.

Dodatno, iako Uplink portovi prenose paketa iz različitih VLAN-ova, sigurnost prenosa je sačuvana, jer Switch usmerava pakete isključivo ka odgovarajućim VLAN-ovima. Na primer: radna stanica priključena na port 1 donjeg Switcha može da priča sa sektorskim serverom na gornjem Switchu, jer oboje pripadaju istom VLAN-u računovodstva. Sa druge strane, radna stanica priključena na port 22 donjeg Switcha, koji pripada VLAN-u nabavke ne može da pristupi serveru računovodstva, jer pripadaju različitim VLAN-ovima, ali zato može da pristupi centralnom 802.1Q serveru…

Dobit od VLAN-ova
Fleksibilna segmentacija mreže
Korisnici i mrežni resursi koji intenzivno međusobno komuniciraju se mogu grupisati u VLAN-ove, bez obzira na njihovu fizičku lokaciju. Saobraćaj unutar grupe većinom ostaje interni, smanjujući eksterni saobraćaj i poboljšavajući efikasnost cele mreže.

Jednostavno upravljanje
Dodavanje čvorova, kao i premeštanje i druge izmene se brzo i lako obavljaju sa upravljačke konzole, umesto prevezivanja kablova unutar razvodnog ormana.

Povećana performansa
VLAN-ovi oslobađaju propusni opseg mreže tako što ograničavaju Broadcast i saobraćaj između čvorova mreže.

Bolje iskorišćenje server resursa
Sa VLAN kompatibilnim adapterom, server može da bude istovremeno član više VLAN-ova. Ovo smanjuje potrebu rutiranja saobraćaja do i od servera.

Pojačana sigurnost mreže
VLAN-ovi kreiraju virtuelne međe koje se mogu preći samo pomoću rutera. Zbog ovoga se u VLAN-ovima po potrebi mogu koristiti standardni ruter paket filtri radi povećanja sigurnosti mreže.

Prioritizacija saobraćaja

Nešto pre izrade 802.1Q standarda problem performanse većih LAN mreža je bio usmeren na izradu standarda prioritizacije saobraćaja – IEEE 802.1p.

Ono što je sve vreme nedostajalo Ethernet tehnologiji je “kvalitet servisa”, odnosno način da se za pojedine vrste saobraćaja garantuje performansa. U slučaju prenosa podataka ne znači nam puno da li je paket zakasnio nekoliko milisekundi, ali u slučaju prenosa glasa (VoIP) i kašnjenje i retransmisija jednog paketa podataka ima svoju cenu u nerazumljivosti i degradaciji servisa.

802.1p je predvideo primenu 3-bitne šeme prioriteta saobraćaja, koji je ubrzo ugrađen u standard 802.1Q (unutar 4 bajta proširenja Ethernet paketa). Sa tri bita oznake prioriteta na raspolaganju su nam 8 različitih nivoa prioritizacije saobraćaja.

U praksi, prioritizacija je tehnika koju ćemo primeniti tek kada nam ozbiljno ponestane propusnog opsega. Realnost je da proritizacija saobraćaja ne umanjuje mogućnost gubitka paketa, već nam samo nudi izbor - koje pakete ćemo pustiti da izgubimo. Zbog ovoga ćemo prvo pokušati da povećamo efikasnost mreže, pa tek kada dodatnih kapaciteta više nema – da kažemo šta nam je važnije.

S obzirom da VLAN značajno poboljšava propusni opseg mreže, sasvim je logično što je “kvalitet servisa” pridružen i uklopljen u VLAN standard.


Zaključak

VLAN koncept donosi bitne pogodnosti po pitanjima performanse i administracije mreže. Segmentacijom mreže na VLAN-ove dobićemo grupe računara koje raspolažu punim propusnim opsegom, bez ometanja sa drugih delova mreže. Ovo možemo da napravimo i bez primene skupih, komplikovanih i za LAN saobraćaj - sporih rutera.

Cena za ovaj dobitak je (po ko zna koji put) nekompatibilnost sa starom opremom. Za dobitak koji nose označeni VLAN-ovi moraćemo da žrtvujemo staru Ethernet opremu.

Ako smo u prilici da pravimo novu mrežu ili da potpuno rekonstruišemo staru, VLAN je koncept koji nam apsolutno treba.

Gigabit Ethernet



image

Ethernet je bez sumnje najrasprostranjenija mrežna tehnologija danas. Od svog nastanka, u Xerox laboratorijama 70-tih godina, doživeo je brojna unapređenja, koja su standard vodila od 10 Mbps (miliona bita u sekundi), preko 100 i 200 Mbps (Fast Ethernet), do fantastičnih 1 i 10 Gbps (milijardi bita u sekundi).

Gigabit Ethernet standard je predložen 1997. sa ciljem da bude potpuno kompatibilan sa već tada brojnim Ethernet instalacijama. Zbog ovoga je bilo potrebno da se sačuva originalni Ethernet CSMA/CD protokol, ali i nešto kasnije uvedeni Full Duplex način rada. Osim rada po bakarnim vodovima (IEEE 802.3ab), predviđeni su i režimi rada po optičkim kablovima (IEEE 802.3z), kao i po kratkim koaksijalnim kablovima.

Inicijalno, Gigabit Ethernet je zamišljen kao tehnologija za pojačavanje protoka po mrežnim magistralama (Backbone), kao i za povezivanje sve jačih radnih stanica i server računara.

Fizički sloj

Fizički sloj Gigabit Etherneta koristi mešavinu proverenih tehnologija originalnog Etherneta i Fibre Channel specifikacije:
1000Base-X je zasnovan na ANSI Fibre Channel modelu i obuhvata 1000Base-SX (850 nm laser na multi-mod optičkim vlaknima), 1000Base-LX (1300 nm laser na single i multi-mod vlaknima), 1000Base-CX (kratki širmovani STP kabl).
1000Base-T je standard za prenos preko dužih bakarnih UTP vodova. Prvobitna ideja je bila da se iskoriste postojeće trase kategorije 5, dužine od 25 do 100m.

MAC

MAC sloj Gigabit Etherneta koristi CSMA/CD protokol, a maksimalna dužina kablovskog segmenta koji povezuje računare je ograničen CSMA/CD protokolom (ako dve stanice primete slobodan medijum i počnu da slanjem podataka nastaje kolizija…).

Minimalna dužina Ethernet paketa je 64 bajta, a razlog za postojanje ove minimalne dužine je da se spreči da stanice završe prenos paketa podataka pre nego što prvi bit stigne do daljeg kraja kabla, gde se može sudariti sa drugim paketom. Tako je najmanje vreme za detekciju kolizije vreme koje je potrebno signalu da pređe sa jednog na drugi kraj kabla.

Najveća dužina kabla unutar Ethernet standarda je 2,5 km (sa najviše 4 ripitera). Kako se brzina prenosa povećava, računari sve brže prenose pakete. Kao rezultat, ako se zbog kompatibilnosti sa postojećim instalacijama zadrži ista veličina paketa i maksimalna dužina kablova, može se desiti da računari prebrzo prenose pakete i ne detektuju koliziju na drugom kraju kabla.

U ovom slučaju, samo dve stvari mogu da se urade:
a) da se zadrži maksimalna dužina kabla i smanji minimalna veličina paketa, ili
b) da se zadrži minimalna veličina paketa i smanji maksimalna dužina kabla.

Kao primer ovog problema može nam poslužiti Fast Ethernet, kod koga je maksimalna dužina kabla prethodno ograničena na samo 100 m, bez promene minimalne dužine paketa u odnosu na Ethernet.

Očigledno je da u slučaju Gigabit Etherneta nema smisla ponovo ograničavati dužinu kabla. Pošto je 10 puta brži od Fast Etherneta, 10 puta manja dužina je samo 10 m, što i nije neka upotrebljiva razdaljina, zar ne?

Umesto da smanjuju dozvoljenu dužinu kabla, tvorci Gigabit Etherneta su primenili svojevrsno lukavstvo. Ujedno i jesu i nisu uvećali minimalnu veličinu paketa na potrebnih 512 bajta. Da bi se zadržala kompatibilnost sa starijom mrežnom “braćom”, minimalna veličina paketa nije promenjena, osim ako je paket kraći od 512 bajta, kada se dopunjuje dodatnim simbolima. Ovaj proces se naziva “Ekstenzija nosioca” (Carrier Extension).

Međutim, pažljivijom analizom primetićete da “ekstenzija nosioca” jeste rešenje, ali da realno smanjuje propusni opseg mreže. Toliko, da ako se prenosi veliki broj malih paketa, rezultujuća performansa je jedva nešto bolja od starog-dobrog Fast Etherneta (jer se u malim paketima prenosi čak 488 nekorisnih bajta).

Tako dolazimo do novog trika, koji se naziva “erupcija paketa” (Packet Bursting). Kada računar ima potrebu da prenese veći broj paketa, paketi se dodaju jedan na drugi dok se ne prevaziđe minimalna dužina paketa, ili ne dostigne maksimalna dužina od 1.500 bajta. Ovim je i problem prenosa manjih paketa rešen.

Bakarni kablovi

Kako je prethodni Fast Ethernet standard zahtevao primenu 4-paričnih upredenih bakarnih parica kategorije 5 (ANSI/EIA/TIA 568-A), Gigabit Ethernet se našao pred problemom prenosa 1000 Mbps preko postojećih vodova projektovanih za samo 100 Mbps. U tehničkom smislu ovakav zadatak nailazi na niz ozbiljnih problema vezanih za nivo slabljenja signala, preslušavanje parica i efekte radio-frekventnog zračenja i smetnji.

Slabljenje (Attenuation) je gubitak signala na putu od predajnika do prijemnika. Kako slabljenje raste sa frekvencijom, projektanti teže da koriste najnižu moguću frekvenciju, koja je konzistentna sa željenom brzinom protoka.

Eho (Echo) je nuz-produkt dvosmernog prenosa (Duplex), gde i prijemni i predajni signal zauzimaju istu paricu.

Preslušavanje (Crosstalk) je neželjeni signal koji nastaje između susednih parica. Pri radu sa 4 parice, na svaku paricu utiče preslušavanje sa susedne 3 parice. NEXT je preslušavanje na bližem kraju, a FEXT na daljem kraju parice. FEXT nivo nije definisan za kategoriju 5.
Srećom razvoj DSP čipova (Digital Signal Processor) i novih telekomunikacionih tehnika je pristigao taman za rešenje ovih problema. Evo kako:
- koristiće se sve 4 postojeće parice, pri čemu se mora poštovati EIA-568-A standard,
- na paricama će se koristiti brzina simbola do ili ispod 125 Mbaud-a (baud je simbol u sekundi, a simbol može da ima više stanja od binarnih 0 i 1).
- koristiće se PAM-5 enkodovanje podataka da bi se povećala količina informacija prenesena svakim simbolom (umesto binarnih 0 i 1, od jednom se prenosi 5 stanja: -2, -1, 0, 1 i 2).
- koristiće se Trelis 8-stepena predikciona korekcija grešaka (Forward Error Correction) da bi se umanjio uticaj šuma i preslušavanja
- koristiće se tehnika uobličavanja signala da bi se ograničio spektar
- koristiće se specijalne DSP tehnike ekvilizacije da bi se umanjio uticaj šuma, eha i preslušavanja…

I da skratimo priču, ovim se efektivno dobija 4 x 250 MBps, odnosno željeni Gigabit. Pri ovome su elegantno pozajmljena pojedina napredna rešenja iz prethodnih Fast Ethernet standarda:
- Rad na 125 Mbauda je preuzet iz standarda 100Base-TX,
- Rad na 4 parice je preuzet iz standarda 100Base-T4,
- DSP tehnika i kvinarno enkodovanje (5 stanja) od 100Base-T2.

Ipak, iako su se projektanti potrudili, instalirani UTP kabl kategorije 5 ipak nije 100% siguran za prenos Gigabit Etherneta, te se ubrzo posle objavljivanja Gigabit Ethernet standarda pojavila potreba za višim standardima kablova, i to kao kategorija 5E, 6 i 7.


Uticaj preslušavanja parica na bližem (NEXT) i daljem kraju (FEXT)

5 ili 5E, pitanje je sad?
Nivo međusobnog preslušavanja signala između 4 parice unutar Gigabit Ethernet kabla je toliki, da ako je pri montiranju kabla došlo da samo nekoliko milimetara većeg raspredanja parica – Gigabit Ethernet ne radi dobro. Procena je da takvih “malih” grešaka na postojećim atestiranim instalacijama kategorije 5 ima oko 10-20%, te je pametnije napraviti dodatnu rezervu u vidu više kategorije kablovskih sistema, nego popravljati trase koje ne rade.

Tako je nastala kategorija 5E, koja je u suštini uvela proveru par dodatnih parametara kabla i priključnog materijala, a danas se u novim instalacijama standardno primenjuje umesto kategorije 5.

Oprema

Gigabit Ethernet oprema se koristi tamo gde očekujemo najveće probleme sa protokom, a to su veze između snažnih Ethernet Switch uređaja (Uplink), kao i u slučaju povezivanje server računara na mrežu.

Zbog kompatibilnosti sa postojećim instalacijama Gigabit Ethernet LAN adapteri se često javljaju kao 10/100/1000 PCI karte, ali i kao uređaji specijalizovani za Gigabit UTP ili optičku vezu.

Noviji Fast Ethernet Switchevi mahom imaju bar jedan Gigabit Uplink port ili prazno mesto za njegovu ugradnju

Video nadzor: Umrežavanje TeleEye opreme



image

Za razliku od tradicionalnih CCTV sistema, TeleEye oprema predstavlja kompletno rešenje za video nadzor preko računarskih mreža. To znači da je prenos videa sa sistema kamera moguć preko bilo koje veze koja je na raspolaganju, od LAN, WiFi, GSM, GPRS, ISDN, ADSL, sve do modemskih linija...

Za razliku od tradicionalnih CCTV sistema, TeleEye oprema predstavlja kompletno rešenje za video nadzor preko računarskih mreža. To znači da je prenos videa sa sistema kamera moguć preko bilo koje veze koja je na raspolaganju, od LAN, WiFi, GSM, GPRS, ISDN, ADSL, sve do modemskih linija...

Slika 1. Nadzor udaljene lokacije putem Web čitača

Svaki TeleEye uređaj ima ugrađen Web server sa dodatnim režimom prikaza videa u realnom vremenu, čime se preko Web stranica i standardnih Web čitača, bez dodatnog klijent softvera, može vršiti nadzor udaljene lokacije.

TeleEye sistem priključen na Internet, osim osnovne sigurnosne namene, se može koristiti i u reklamne svrhe, ako na primer kamere prikazuju atraktivne turističke destinacije.

Kabliranje i povezivanje lokacija

Umesto formiranja paralelne mreže koaksijanih video kablova ili sistema pojačivača i adaptera za prenos preko telefonskih parica, TeleEye nudi koncept povezivanja kamere na najbliži čvor lokalne računarske mreže. Uštede koje se ovakvim sistemom prenosa postižu nisu zanemarljive, naročito u sistemima koji zbog poslovnih potreba već imaju realizovanu mrežnu instalaciju.

Najjednostavniji sigurnosni sistem je kombinacija TeleEye TM326 kamere i jednokanalnog mrežnog interfejsa TeleEye VT3-1CA. Ovakvi podsistemi se dalje povezuju preko LAN i WAN mreže, do maksimalnog kapaciteta nadzora 16 udaljenih lokacija na jednom centralizovanom mestu.

VT serija uređaja

TeleEye VT serija uređaja podržava istovremeni prenos kolor videa preko mreže (LAN/Internet/ADSL) i dial-up (PSTN/ISND/Mobile) linkova, pri rezoluciji od 640x480 tačaka u PAL i NTSC formatu.
Uređaji poseduju Fast Ethernet interfejse preko kojih se vrši povezivanje sa PC računarima radi nadzora i snimanja videa.
Zavisno od tipa uređaji imaju 1, 2, 4, 8 ili 16 video i alarmnih ulaza, kao i 2 asinhrona RS-232 porta za povezivanje modema i terminala.

Takođe je ugrađena i podrška za obradu spoljašnjih alarma, gubitka video signala, Dial-Back, kontrola releja i slanje statusnih e-mail poruka.

VX serija uređaja

Slika 2. TeleEye III+VT

TeleEye VX uređaji predstavljaju kompletno rešenje za lokalni i daljinski nadzor i snimanje. Pri tome u lokaciji koja se nadzire nije potreban računar, već samo TeleEye VX uređaj i video monitor. Snimanje se vrši na ugrađenom disku, sa arhivom koja obuhvata period do 80 dana. Osnovne karakteristike su:
fleksibilno povezivanje: Internet, LAN, telefonska linija, ISDN, ADSL, mobilne mreže...
- Dual Connectivity: istovremeno TCP/IP i dial-up povezivanje,
- do 16 video i alarmnih ulaza,
- real time video prijenos do 25 fps na LAN-u ili brzoj Internet vezi, do 20 fps na telefonskoj liniji,
- rezolucija do 640x480 piksela,
- ugrađen Web server,
- podrška za statičke i dinamičke IP adrese,
- prijem videa i na PDA uređajima (mobilni video nadzor),
- triplex rad: istovremeni nadzor, snimanje i pregled snimljenih zapisa,
- inteligentno upravljanje događajima: u slučaju detekcije pokreta po svakoj kameri ili aktivacije alarmnog ulaza uređaj započinje automatsko snimanje, uključuje do 4 releja, šalje e-mail ili SMS poruku i poziva alarmni centar gde šalje video sliku),
- daljinska kontrola snimanja, konfiguriranje,
- ugrađen izmenjivi čvrsti disk (fijoka sa ključem),
- back up videa kroz LAN,
- pre i post alarmno snimanje,
- telmetrijska kontrola kamera,
- daljinska kontrola sa 4 ugrađena releja.

Mobilni nadzor

Video nadzor i prijem video signala u TeleEye sistemima je moguć i u mobilnim mrežama, pomoću WiFi, GSM/GPRS ili čak G3 konekcija. Tehničke karakteristike ovakvih rešenja su:
- video prenos preko mobilnih mreža. (GSM,GPRS,WLAN, UMTS )
- brz video prenos, do 25 slika u sekundi na bežičnoj lokalnoj mreži,
- podržava 16 video kanala,
- visoka rezolucija slike do 320 x 240 piksela,
- zaštitna lozinka,
- automatsko primanje video slike u slučaju alarma,
- moguća istovremena konekcija više korisnika,
- daljinska kontrola kamera,
- mogućnost snimanja pojedinačnih video slika u BMP formatu,
- podržava "sureLINK" tehnologiju (ADSL sa dinamičkom IP adresom),
- podržava sve ručne računare sa MS Windows CE 3.0 ili Pocket PC 2002 operativnim sistemima.

Mobilni video nadzor se može formirati na više načina. Potrebna je kamera, TeleEye uređaj i GSM/GPRS ili WLAN mreža.

GSM:
Kamera -> TeleEye -> modem-> telefonska linija -> GSM mreža -> računar sa GSM modulom (PC, Notebook PC ili PDA)

GPRS:
Kamera -> TeleEye -> ADSL modem ili stalna Internet veza -> GPRS mreža -> računar sa GPRS modulom (PC, Notebook PC ili PDA)

WLAN:
Kamera -> TeleEye -> WLAN mreža -> računar sa WLAN modulom (PC, Notebook PC ili PDA)

понедељак, 14. септембар 2009.

ZAŠTO JE SRBIJA NAJSKUPLJA ZEMLJA U REGIONU

INTERNET NOVINE SERBSKEZAŠTO JE SRBIJA NAJSKUPLJA ZEMLJA U REGIONUCene goriva u Srbiji iz dana u dan rastu. Litar bezolovnog benzina trenutno se prodaje za 100,71 dinar (oko 1,09 evra), a već ima najava novog skoka cena za četiri dinara. Divljanje cena goriva, koje neminovno za sobom vuče i poskupljenja drugih proizvoda posebno osnovnih životnih namirnica, dalo je Srbiji epitet najskuplje zemlje u regionu.
- Srbija to zaista i jeste, a ono što posebno brine jeste što nema naznaka da bi moglo da dođe do smirivanja cena, niti se vidi šta Vlada preduzima da to spreči - kaže za "Vesti" Goran Papović, predsednik Udruženja za zaštitu potrošača Vojvodine.
Da bi preživeli osiromašeni građani Srbije dovijaju se na razne načine, a u poslednje vreme sve više prelaze u susedne zemlje u potrazi za osnovnim životnim potrepštinama i gorivom, na kome po rezervoaru mogu da uštede i do 15 evra.
- Litar benzina u Bosni je 0,85 evra, u Makedoniji četiri centa skuplje. Znatno je jeftinija hrana, kozmetika, deterdžent, garderoba... Ne čudi što naši ljudi idu u Republiku Srpsku, Mađarsku ili Makedoniju - ističe Popović.


Dezodorans dublo skuplji

U zapadnoevropskim zemljama znatno je jeftinija kozmetika i preparati za higijenu. Sapuni za dvadesetak dinara, deterdžent je jeftiniji oko 30 odsto, kao i šamponi, mleko za telo.... Ima i drastičnih primera. Tako recimo, ženski dezodorans "fa" Nemica može da kupi za 0,99 evra (77 dinara), dok u Srbiji isti košta 178 dinara, odnosno 1,99 evra.



- U Segedinu ili Bijeljini na jednoj mesečnoj, većoj nabavci, čovek može uštedeti od 50 do 100 evra, a uz to na granici vas čeka prijatno iznenađenje u vidu povraćaja PDV-a.
Razlike u cenama, prema oceni stručnjaka, uskoro će biti još veće. Vladana Hamović, pomoćnik direktora Instituta za ekonomiku poljoprivrede, objašnjava da upravo zbog povećanja cena goriva treba očekivati i korekcije cena svih ostalih proizvoda i usluga.
- Prve na udaru naći će se cene voća i povrća na zelenim pijacama jer će proizvođači i distributeri u njih ukalkulisati i transport robe do pijačnih tezgi. Osim toga, nove cene goriva uticaće i na cenu ovogodišnje žetve koja će biti skuplja od očekivane, tako da ozbiljno poskupljenje hrane treba očekivati tek na jesen - upozorava Hamovićeva.
- Ima nekoliko razloga što je roba skuplja kod nas nego kod komšija. Dva su osnovna: postojanje monopola i ogromne trgovačke marže.
Trgovci nerado govore o poskupljenjima i za sve što se dešava na tržištu pokazuju prstom na Vladu Srbije i njene poteze.
- Posle najnovijeg poskupljenja goriva dobavljači i proizvođači nisu reagovali. Pretpostavljam da još opipavaju puls tržišta. Dešavalo se ranije da cena energenata skoči, a proizvođači sačekaju nekoliko dana sa poskupljenjima, zato što se njihova cena brzo vraćala na početni nivo - kaže Milena Radulović, direktor marketinga trgovinskog lanca "Jabuka".


U Nemačkoj jeftinija hrana

Prosečna zarada u Nemačkoj je oko 2.000 evra, a osnovne životne namirnice jeftinije za oko 30 odsto nego u Srbiji, beleže statističari, navodeći da je prosečna zarada u matici oko 360 evra. Osim hleba, koji je skuplji u Nemačkoj, gotovo sve osnovne namirnice su jeftinije. Litar ulja Nemci (ono najpovoljnije) plaćaju 0,64 centa, a u Srbiji košta oko jedan evro. "Koka-kola", "šveps" i voćni sokovi, takođe su jeftiniji, a "milku" i "kinder" čokoladu Nemci plaćaju 0,21 cent manje.



Prosečna srpska porodica mesečno živi od 360 evra i jedva sastavlja kraj s krajem. Razloge za skupoću vlasti nalaze u teškoćama izazvanim svetskom ekonomskom krizom, ali daju neubedljive odgovore na pitanje kako to da su namirnice u susednim zemljama znatno jeftinije, a i one su pogođene krizom. Stanje u Srbiji sve više podseća na ono iz 90-ih godina kada su se namirnice kupovale na buvljim pijacama na kartonskim kutijama o čemu svedoče sve veće gužve na pijaci u Subotici, ali i brojnim marketima u Republici Srpskoj.
- Država, odnosno vlasti u Srbiji, su osnovni krivac za skupoću - kaže Milić Marković, predsednik Nacionalne organizacije potrošača Srbije. - Ako hoćemo da budemo ozbiljna država naša vlast pod hitno mora zaštiti potrošače uredbama i zakonima kojima će se ograničiti marže trgovcima i suzbiti monopolizacija. U Republici Srpskoj je marža ograničena na osam odsto dok se kod nas kreće od 30 do neverovatnih 300 odsto.
Prema njegovim rečima, velike marže u Srbiji, ali i njihov raspon, potiču pre svega od "kružne kupovine" unutar velikih trgovačkih kartela, koji diktiraju uslove opstanka malim trgovinama.


Ekonomiju vode u provaliju

- Srpsku ekonomiju vode tajkuni, koji drže apsolutni monopol na tržištu. Države s jakim monopolistima vode njenu ekonomiju u bezdan, provaliju. Iz monopolskog jarma se teško izvlači bez ozbiljnog programa, a naša država takvih programa nema ni u naznakama. Zato je kod nas sve skuplje nego u zemljama našeg okruženja - kaže Milić Marković.



- Zbog svega što se dešava u Srbiji mi smo nedavno oštro protestovali, ali to očigledno nikoga u vlasti Srbije nije puno potreslo. Mi ćemo se zato uskoro obratiti Evropskoj komisiji za energetiku i od njih tražiti da zaštiti potrošače u Srbiji kada je reč o državnom monopolu na cene nafte i naftnih prerađevina, ali i zabrani slobodnog uvoza derivata nafte - najavljuje Goran Papović, predsednik Udruženja za zaštitu potrošača Vojvodine.
On tvrdi da je vlast prećutno odobrila tajkunizaciju države, odnosno monopolizaciju tržišta. Proizvođači hrane pokušavaju da umire građane izjavama da neće uskoro povećavati cene.
- Gorivo jeste jedan od važnih inputa u proizvodnji, ali zbog zaštite potrošača ćemo odložiti poskupljenje. Čekaćemo stabilizaciju cene goriva - rekao je nedavno Rodoljub Drašković, vlasnik fabrike "Svislajen" Takovo.
Analitičari navode da je najveći skok cena zabeležen u drugoj polovini prošle godine, a tendencija naglog rasta zabeležena je u prvoj polovini ove.
- Glavni generator u kreiranju ekonomske politike jeste država. Jake i stabilne ekonomske zemlje na koje želimo da se ugledamo, za razliku od naše države, definisale su minimum ekonomskih i socijalnih ciljeva. Dakle, nemaju mogućnost da menjaju u korenu ono što se zove nacionalnim, odnosno, državnim interesom zemlje - tvrdi Petar Bogosavljević, predsednik Pokreta za zaštitu potrošača Beograda.


Bagatelna cena odeće

Cene srpske garderobe, pogotovo dečje, prate cene poznatih evropskih brendova, poput "benetona", "zare" i drugih. Nemci koji žele da svoje mališane obuku kvalitetno, a povoljnije, kupuju u lancu "C&A", gde somotske ili deblje teksas dečje pantalone plaćaju od devet do 15 evra. Dečja zimska jakna staje od 20 do 30 evra, duksevi od pet do 10 evra, a dečji veš i pidžame mogu se pazariti za svega nekoliko evra. Retko se nađe stvar skuplja od 40 evra, što se u srpskim prodavnicama za decu smatra niskom cenom.



On smatra da je nacionalni interes Srbije, da uvođenjem novih ekonomskih mera podstakne fer konkurenciju i liberalizaciju tržišta, ali uz usmeravanje ekonomskog razvoja zemlje, zasnovanog na resursima Srbije.
- Monopolizacija uništava potrošače jer veliki jedu male i prete zatvaranjem većeg broja minimarketa. Podatak da veliki broj građana Srbije pazari na subotičkom buvljaku ili u nekom bijeljinskom hipermarketu, ne znači da su svi građani Srbije na isti način rešili problem skupoće. Mnogima je putovanje do Subotice ili Bijeljine skupo i o njemu ne razmišljaju. To su oni koji preživljavaju na kori suvog hleba. Nagli porast osiromašenih građana, koji noću, da ih poznanici ne vide, preturaju po kontejnerima, trebalo bi da natera vlast da razmisli kome treba država bez naroda - pita se Bogosavljević.

INTERNET NOVINE SERBSKE

Kako su nas opljačkali

INTERNET NOVINE SERBSKE Kako su nas opljačkaliBivša Jugoslavija u trenutku raspada dugovala je oko 16 milijardi dolara ili radi lakšeg računanja ako to po današnjem kursu preračunamo oko 11,5 milijardi evra. Posle 17 godina od raspada, krajem 2008 godine države, članice bivše jugoslovenske federacije dugovale su ukupno 117,3 milijardi evra, a po nezvaničnim podacima početkom jula ove godine duguju frapantnih 133 milijarde evra. Kažem frapantnih jer je ovo državni dug, kome treba dodati još bar isto toliki, nastao zaduživanjem preduzeća kod banaka u inostranstvu, ali i samih građana kod opet inostranih banaka koje posluju na ovim prostorima.

Tada te 1990-te, Vlada SFR Jugoslavije koju je vodio Ante Marković, nije mogla da dobije nove kredite, jer su strani poverioci kao MMF i SB procenjivali da je Jugoslavija prezadužena. Kada tih 16 milijardi $ uporedite sa današnjim stepenom zaduženosti cela stvar izgleda neverovatna. Postavlja se pitanje da li su ljudi iz MMF, SB, kao i ostali poverioci u međuvremenu poludeli ili je sve urađeno da bi se nepostojećim parama (lažnim novcem, bez pokrića) opljačkala realna imovina zemalja bivšeg socijalističkog bloka. Putem nametnutih „privatizacija“ i gramzivošću zapada spirala zaduživanja se sve više ubrzavala sve do momenta kada je svet finansija uleteo u neke virtualne vode koje su na kraju dovele celu planetu do praga finansijskog i monetarnog sloma. Ali da to razmotrimo malo kroz brojke.

Prema podacima Ministarstva finansija Hrvatske raspodela duga eks Jugoslavije od 11,5 milijardi evra najvećim delom sprovodila se po ključu MMF-a i odlukama „Badinterove komisije“. Tako je SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) nasledila 36,5 odsto (4,198 milijardi evra), Hrvatska je preuzela 28,5 odsto (3,278 milijardi evra) duga, Slovenija 16,4 odsto (1,886 milijardi evra), Bosna i Hercegovina 13,2 (1,518 milijardi evra) i Makedonija 5,4 odsto (621 miliona evra). To je prema sadašnjim dugovanjima više nego skromno zaduženje i prava Božija blagodet.

Da odmah raščistimo. Ne spadam u jugonostalgičare već mi je namera da kroz čisto ekonomsku prizmu pokažem zašto je SFR Jugoslavija razbijena i pokažem kako smo time svi mnogo izgubili sa realnim izgledima da se nećemo oporaviti ni u narednih 50 godina. I Švajcarska je država triju nacija, Nemaca, Francuza i Italijana, ne vole se međusobno, ali zajedničku državu čuvaju kao interes dobrog življenja. Pa da još jednom ponovim. U oči konačnog raspada SFR Jugoslavije u oktobru 1991, prema podacima Narodne banke Hrvatske (NBH), bivša država bila je dužna oko 11,5 milijardi evra odnosno oko 16 milijardi $ preračunato po sadašnjem odnosu dolara i evra. I tada nas je MMF (Međunarodni monetarni fond) kao i SB Svetska banka) proglasila visoko zaduženom zemljom kojoj se više ne bi trebali odobravati međunarodni krediti. Insistirajući da se sa SFR Jugoslavijom mora uraditi obiman reprogram otplate duga uz obavezne reforme celog finansijskog sistema. Ali to je bilo tada. Što se novih zaduživanja tiče danas bi cela stvar trebala da bude mnogo teža, jer iste te države koje su činile bivšu Jugoslaviju prema preseku NBH na dan 30. juna 2008 godine dugovale su ni manje ni više nego 94,8 milijardi evra. U januaru 2009. godine ta cifra se popela na 117,3 milijardi evra da bi 01. jula 2009 iznosila 133 milijardi evra (procenjena vrednost) ili neverovatnih 184,98 milijardi $. Deo ovog ubrzanog zaduživanja od 94, 8 na više od 133 milijardi evra sve država i njihove političke „elite“ pravdaju finansijskom krizom, ali kako pravdati ovoliku zaduženost do pojave finansijske krize? Ali gle čuda. MMF i SB sada ne procenjuju da su zemlje proistekle iz eks Jugoslavije, sa pokidanom i rasparčanom privredom prezadužene, već dele kredite i kapom i šakom. Tačno, najčešće za popunu takozvanih deviznih rezervi, koje mi kao i ostale navedene države opet čuvaju u njihovim velikim zapadnim bankama.

Pljačkanje Srbije
Da prvo malo razjasnimo slučaj Srbije. Kada su 1992 SR Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) uvedene sankcije mi smo prema MMF, SB, Londonskom i Pariskom klubu dugovali oko 6,944 milijardi $ ili 4,991 milijardi evra prema današnjem kursu. S obzirom da smo bili u blokadi te da je platni promet sa inostranstvom bio blokiran SR Jugoslavija nije mogla redovno da otplaćuje svoj dug niti da se zadužuje. No ipak mi smo preko privatnih ili navodno privatnih firmi (zbog niske cene duga) otkupili deo duga pa smo 2000 godinu dočekali sa ukupnim dugom od oko 5,600 milijardi $ odnosno 4,026 milijardi evra.

Gotovo svima je poznato da je zapad u rušenje Miloševića uložio veliki novac a da je samo za organizaciju 05 oktobra potrošeno oko 70 miliona $. Ali zapad ne baca pare. Odmah po dolasku „demokratske vlasti“ samozvani „eksperti“ iz G-17+ preuzimaju obimne radnje da se mentorima koji su ih doveli na vlast, te uložene pare u rušenju Miloševića vrate. Tako je Miroljub Labus kao potpredsednik Savezne vlade nonšalantno potpisao da SR Jugoslavija prihvata da plati sve redovne, zatezne i kaznene kamate MMF-u, SB, i ostalim gore pomenutim poveriocima. Još nonšalantnije je prihvatio da se SR Jugoslavija odriče svih kamata na naša blokirana sredstva u stranim bankama, koja uzgred rečeno ni do danas nisu vraćena - a radilo se o sumi od oko 1,7 milijardi $. Znao je Labus, a i zapadnjaci, da su nas oni uvođenjem sankcija i prekidanjem platnog prometa sa inostranstvom blokirali i onemogućili da redovno servisiramo dugove, te da mi u tom delu ne snosimo nikakvu krivicu - već isključivo oni. Ali zato je Labus i doveden na mesto potpredsednika Vlade, a asistent Dinkić za guvernera NB Jugoslavije, kako bi sve te činjenice ignorisali i svojim zapadnim mentorima omogućili debelu pljačku Srbije. Tako su zapadni lešinari preko noći samo na naplaćenim kamatama „zaradili“ oko 8,6 milijardi dolara, pa se naš dug sa 5,6 popeo na 14,2 milijarde $.

Od strane zapada, perfektno urađen posao. U rušenje „neposlušne“ Miloševićeve vlasti uložiš oko 200 miliona $, a onda instaliraš svoje podanike i odmah si „zaradio“ 12,4 milijardi $. Da ne bude zabune, 8,6 + 1,7 otetih sredstava + 2,1 po istoj metodologiji proračunatih kamate na naša zamrznuta sredstva iznosi 12,4 milijarde $ koje danas svi mi ubrzano otplaćujemo. Onda nam uz „posebne pregovaračke sposobnosti“ Labusa i Dinkića navedeni poverioci širokogrudo otpišu 2,8 milijardi $ duga, pa Labus i Dinkić poberu političke poene kod građana. U čitavu obmanu građana aktivno učestvuju i „demokratskih“ mediji pod kontrolom Soroša lažno informišući građane da je SR Jugoslaviji otpisan veliki deo duga – a to nije čak ni onaj iznos koji nam je otet. Pa umesto da pomenuti „eksperti“ krivično odgovaraju za ogromnu štetu nanetu državi, oni i dalje ekspertuju, uništavajući zemlju.

Druga etapa pljačke nastupa odmah. Sobzirom da su nas bombardovanjem temeljno razorili, onesposobili i ono malo privrede koja je nešto radila, zemlja nije u mogućnosti da redovno vraća tranše prekomponovanog zaduženja od 9,6 milijardi $, i mora da od MMF i SB uzima nove kredite kako bi redovno servisirala dugove i popunila budžet. I sa „dobrog“ zapada krediti stižu, ali uz uslove - naravno.

Tu uz uslove počinje treća faza pljačkanja Srbije. Prvi uslov je da Dinkić i Labus likvidiraju sve naše značajnije banke kako bi se otvorio prostor za ulazak zapadnih stranih banaka. One će onda pokupiti štednju građana i našim parama lomiti privredu, selektirajući koju će proizvodnju kreditirati, a koja će preduzeća neodobravanjem kredita oterati u stečaj - da bi ih u četvrtoj fazi pljačke kupili što jeftinije. Pored otvaranja prostora stranim bankama za pljačku privrede i građana koja se i danas sprovodi putem enormnih kamata, važnost likvidacije domaćih banaka bila je i u tome što su one imale kao garanciju svojih potraživanja vlasništvo nad velikim delom privrednih subjekata, koji se pod hipotekama domaćih banaka nisu mogli prodati zapadnim kupcima. Naši već navedeni „eksperti“ dovedeni na vlast da to sprovodu, preduzimaju odlučne korake i za samo dva dana zatvaraju sve naše značajnije banke, a na ulicu šalju oko 9.200 bankarskih činovnika. Čak su ih i u MMF-u pohvalili da je posao urađen perfektno, temeljno, i krajnje efikasno. Nisu ostali samo na pohvalama, već su Labusu, Dinkiću i Jelašiću obezbedili mesta, ako nešto pođe po zlu, a i odvojili dobre milionske iznose na njihovim računima u stranim bankama kako bi u svakom slučaju bili obezbeđeni.

Da bi bankarska pljačka trajala što duže svetski bankari su odvojili i nekoliko desetina miliona evra da bi ovi „eksperti“ formirali svoju stranku, koja će kroz Skupštinu i Vladu u kojoj učestvuju, sada institucionalno nastaviti pljačkanje Srbije. U našoj političko-vladajućoj „eliti“ svi igrači imaju svoje uloge, od „umerenih nacionalista“ preko pragmatičara, do onih koji su direktno antisrpski orijentisani – pa na izborima imamo široku lepezu izbora. Ali kada sve njih prema onome što su uradili proanalizirate shvatite da je to isti ološ ofarban samo različitim bojama. Pre nekoliko godina napisao sam tekst „Četiri jahača apokalipse“ opisujući pred izbore, ko su i šta su ti naši vodeći kandidati i stranke.

Ubrzana privatizacija
Labus i Dinkić su svoje zadatke odradili valjano i otvorili prostor tako da je sada mogla da otpočne četvrta faza pljačkanja Srbije - ubrzana privatizacija. U skladu sa zapadnim programima sada na scenu stupa druga pripremljena ekipa sa Đinđićem kao premijerom, Đelićem kao ministrom finansija i ekonomije, Aleksandarom Vlahovićem ministrom za prestruktuiranje privrede i privatizaciju, čijem ministarstvu ujedno pripada i vladina Agencija za privatizaciju. Goran Novaković postaje ministar energetike i rudarstva, Goran Pitić ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom, Marija Rašeta Vukosavljević za saobraćaj i telekomunikacije i da ne nabrajam sve te eksperte lopovluka. Za Đelića, Novakovića, Pitića gotovo niko nije ni čuo, jer upravo kao „eksperti“ doleću iz inostranstva pravo u ključne ministarske fotelje. Vlahović i Đelić su se kao eksperti konsultanti već „proslavili“ u Poljskoj, Češkoj…pa su ih otuda i bukvalno proterali, ali su za našu ubrzanu privatizaciju, odlični - jer su se za zapadne mentore već dokazali.

U socijalističkom sistemu gotovo su svi živeli su od svojih plata koje nisu omogućavale sticanje značajnijeg bogatstva. Stoga u ubrzanoj privatizaciji građani Srbije nisu mogli ni da učestvuju jer nisu raspolagali kapitalom kojim bi mogli kupiti bilo koje preduzeće. Novac su jedino imale strane zapadne kompanije za koje je ubrzana privatizacija kroz sve ove gore navedene poteze i pripremana. Brzo je „kupljeno“ sve ono za šta su stranci bili zainteresovani, po bagatelnim cenama koje čak ne prelaze ni samu vrednost zemljišta na kojoj se neka fabrika nalazila. Tako su od strane zapada instalirani Vlahovići, Đelići… odrađivali poslove za koje su na vlast i dovedeni. Navešću neke primere koji mnogo toga govori i objašnjava zašto je Srbija danas u bezizlaznoj privrednoj situaciji osuđena da živi isključivo na kreditima MMF, SB, i stranih poverilaca.

Kad „Sartid“-u (železara, nova i stara, fabrika belih limova, valjaonica…) skinete 650 miliona deviznih kredita obaveza i to prebacite da vraća država, a onda ga prodate za 26 miliona to je više nego pljačka. Jer ste Srbiju odštetili za više od 2,5 milijardi dolara. Kako? Sartid je strancima bio interesantan jer je to bila relativno nova železara, dobro lociran pored Dunava čime je transport koncentrata gvožđa olakšan, i koja je u svom sastavu imala i valjaonicu limova, kao i valjaonicu traženih belih limova. Ono što je bilo posebno interesantno je, da se u Srbiji posle bombardovanja nalazilo oko 11 – 15 miliona tona najkvalitetnijeg otpadnog gvožđa, od srušenih mostova, hala i drugih objekata. To je značilo da se sirovina sa preko 90% metal nalazi u prečniku od svega nekoliko stotina kilometara od železare, i kada se to pretopi ostvariće se ogroman profit - jer je cena gvožđa na svetskom tržištu bila odlična. Ujedno to otpadno gvožđe je perfektna sirovina za kontinuirani rad železare od 6-7 godina punom parom. Železara danas ne radi jer zalihe otpadnog gvožđa su gotovo istopljene, cena gvožđa na tržištu je pala, a ogroman profit „US Steel Serbia“ je odavno prebacio na račune u SAD. Srbiji je ostalo ogromno ekološko zagađenje o kojemu su vlasti ćutale, hiljade otpuštenih radnika, a sada i preostali radnici železare na prinudnom odmoru, sa neizvesnom budućnošću kada će se rad, i da li će se rad uopšte nastaviti. Država je građane i radnike obmanjivala uspešnim radom „US Steel Serbia“ najvećim izvoznikom u Srbiji koja od tog izvoza nema ništa jer novac od tog izvoza ne ostaje u Srbiji. Privatizacioni „eksperti“ nisu objasnili da su takvom privatizacijom debelo opljačkali Srbiju i da će strani vlasnik u Srbiji nešto raditi dok mu taj posao donosi dobar profit, kada toga više ne bude ili kada se on izjednači sa zemljom iz koje dolazi, zatvoriće fabriku i sve radnike otpustiti. To je privatno, sada njegovo, i Vlada ga u tome ne može ničim sprečiti.

Drugi biser privatizacije je prodaja obe fabrike cigareta u Nišu i Vranju za oko 850 miliona $, ali pod uslovom da 5 godina oni imaju potpuni monopol na tržištu cigareta u Srbiji, pa samim tim kontrolišu i uvoz cigareta. Ako znamo da građani Srbije godišnje na cigarete troše oko 1,2-1,3 milijardi $. Lako možete izračunati za koliko će strani kupci otplati kupljene fabrike i kakav će onda profit zgrtati godinama. Ono što je tu još katastrofalnije „DIN-Philip Morris“ i „British American tobacco“, čim su fabrike kupili otpustili su skoro polovinu radnika i prebacili ih na naš i onako preopterećen penzijski fond. Doveli su i svoje dobavljače pa se u Srbiji više ne proizvode kartonske paklice, polipropilen za pakovanje, dok se i duvan uvozi iz Turske… ili kratko rečeno u srpskim cigaretama nema vi S od proizvoda iz Srbije. Koliko je u tom lancu proizvodnje cigareta ljudi ostalo bez posla možete videti u Mačvi, Posavini, južnoj Srbiji, gde se duvan više i ne seje, a hiljade seoski domaćinstava je ostalo bez značajnih prihoda. Zatvorena je „Viskoza“ u Loznici, jer svoj polipropilen i celofan više nema kome da proda, a „Kartonka Avala“ se svela na radionicu sa 50-tak zaposlenih. Da vam ne bih oduzimao vreme naveo sam samo dva primera mada i u Srbiji ima jako mnogo.

Ovakvim i sličnim „stranim ulaganjima“ je srpska privreda zatvarana pa će se ono frapantno zaduživanje iz grafikona sa početka teksta samo uvećavati dok MMF i ostali ne kažu dosta. A onda kada uskoro dođe taj trenutak „demokratski eksperti“ zbrisaće iz Srbije, ostavljajući građane da u bankrotiranoj državi grcaju i počnu da državu grade iz početka. Tim donosiocima „demokratije“ i promoterima stranih ulaganja kao spasonosne varijante oživljavanja privrede, biće udobno na nekim egzotičnim ostrvima i novcem koji su kroz korupcionašku privatizaciju obezbedili na računima u stranim bankama. Biće udobno sve dok nova ozbiljna država ne pošalje „devere“ po njih da ih dovedu i objasne za čiji račun su se oni poigravali sa državom, pljačkaškom demokratijom rasprodajući nacionalna dobra, kao da im je to tata ostavio. Jedan poslanik je pre više godina uporno nastojao da za govornicom ispriča kako „Priča ima tužan kraj“ ali su se svi grohotom smejali. Mislim da će priča stvarno imati tužan kraj.

„Strana ulaganja“ sam stavio pod znake navoda jer se radi o čistoj prevari građana iza koje se krije neviđena pljačka Srbije, a koja samo nosi privlačno ime. Kad prodate svoj stan ili kuću i odete da budete podstanar, smatrate li to dobitkom ili gubitkom, i nazivate li to stranim ulaganjem. Možda bi se strano ulaganje moglo nazvati kada bi Srbija prodala 40% deonica „Sartida“ ili 30% deonica fabrika duvana i taj novac bio uložen u revitalizaciju ili osavremenjivanje tih fabrika. Da je država na sebe preuzela 650 miliona duga „Sartid“-a on bi gotovo isto uspešno mogao da posluje kao i „US Steel Serbia“ jer ga je to preveliko dugovanje i gušilo - ali bi ogroman profit ostao u Srbiji. Kod duvanskih fabrika to nije ni bilo potrebno jer su one ionako vrlo uspešno poslovale – ali su ekspresno morale biti prodate jer su počele da izvoze cigarete na veliko rusko tržište – što se svetskim multinacionalnim kompanijama nikako nije dopalo. Pod „strana ulaganja“ se jedino mogu smatrati Grinfild investicije (Greenfield investment) za koje je karakteristično, da se sa poslom počinje od početka, bez prethodne infrastrukture, poslovnih prostora i radnika. Na livadi kako to i mi i Englezi kažemo.


Bilo je kod nas i takvih Grinfild investicija ali su one bile isključivo u sektoru trgovine, kao dodatni oblik pljačkanja Srbije. U Srbiji je od 2000. izgrađeno na desetine velikih tržnih centara raznih svetskih kompanija koje su te megamarkete napunile pretežno stranom robom. Da bi se ta strana roba široke potrošnje mogla isplativo uvoziti priskakale su „naše“ marionetske Vlade i donosile „povoljne“ zakone, a sve pod izgovorom neophodnog približavanja Evropskoj Uniji - u koju sigurno nećemo nikada ući, ili bar ne dok to ne bude i njihov interes. Dinkić je kao ministar ekonomije uveo kreditiranje građana da bi se ta uvozna roba široke potrošnje masovno kupovala, a i da bi strane banke lihvarskim kamatama koje su i četiri puta veće od sličnih kredita u Evropi dobro zaradile. Guverner Jelašić je u sferi monetarne politike odradio svoj deo zadatog posla. Dinar je držao daleko iznad njegovih realnih vrednosti u odnosu na $ i evro što je uvoznu robu činilo jeftinijom, a zbog nepovoljnog kursa izvoz iz Srbije je bio praktično neisplativ. Naravno, i guverner Jelašić je sve to radio za „naše dobro“. „Čuvao je vrednost domaće valute i obuzdavao inflaciju“. Lepo zvuči samo da je još istinito. Tako se Srbija našla u viru „demokratskih lopina“ koji su za sebe ipak pokrali mrvice u odnosu na obim pljačke koju su omogućili svojim zapadnim mentorima.
INTERNET NOVINE SERBSKE

субота, 12. септембар 2009.

NEIZVESNA 2009.

NEIZVESNA 2009.: "U duhu savremenog tempa života, dešavanja na tržištu poljoprivrednih proizvoda odvijala su se takvom brzinom da se nekad zapitamo da li je moguće da su takve promene na tržištu moguće u samo pola godine? Podsetimo se samo situacije neposredno pre žetve pšenice. Cene najvažnijih poljoprivrednih kultura bile su sasvim dobre : pšenica oko 20 din/kg ( sve cene su bez PDV), kukuruz preko 15 dinara, soja oko 37 dinara, suncokret oko 31 dinar, usevi na njivama obećavali su dobar rod, kurs dinara stabilan… Dakle, mnogo razloga za optimizam. Nažalost, vrlo brzo iluzija o mogućnosti dobre zarade od bavljenja primarnom poljoprivrednom proizvodnjom raspršila se kao mehur od sapunice. Cene su počele da padaju, a nezadovoljstvo proizvođača da raste.
Protekla godina sa drastičnim promenama na tržištu u tolikoj meri je poljuljala samopouzdanje proizvođača, da oni sve češće traže odgovor na pitanje : Šta će se dešavati na tržištu u 2009. godini? Dilema je velika, jer odluka seljaka o setvenoj strukturi svoje proizvodnje je jednokratna, a posledice će osećati cele godine.

Naravno, da je precizan i decidiran odgovor u ovom trenutku nemoguće dati. Međutim, da bi se bar malo približili takvom odgovoru, moramo proanalizirati globalna dešavanja na tržištu poljoprivrednih proizvoda i tržišna očekivanja na osnovu tih dešavanja. Ono što ovu godinu karakteriše u pogledu procena tržišnih perspektiva, jeste da na te procene utiče kao nikada ranije toliko mnogo faktora. Nije dovoljno sagledati samo procene o setvenim površinama i na osnovu toga očekivane prinose, pa na bazi toga procenjivati koji će tas na tržišnoj vagi više da pretegne – ponuda ili tražnja. Ovoga puta moramo uvažiti još jedan bitan faktor, a to je opšta ekonomska kriza, koja je najpre zahvatila razvijen ekonomski svet, a potom i zemlje u razvoju.

Pođimo ipak, od onoga šta možemo da očekujemo od ponude, dakle, od prinosa na nivou svetske, pa zatim domaće proizvodnje. Procene američkog ministarstva poljoprivrede su da će svetske površine pod pšenicom u aktuelnoj ekonomskoj godini biti manje za oko 1%, pri čemu je ta redukcija veća kod velikih proizvođača, pa se konsekventno očekuje manji svetski rod za oko 35 miliona tona ili oko 5%. Loši vremenski uslovi na južnoj hemisferi, pogotovo u Argentini mogu da utiču da ovaj rod bude još i manji. Kukuruz, kao najrasprostranjenija kultura po nekim procenama, takođe bi bio na nešto manjim ili približno istim površinama zasejan kao i prošle godine tj. oko 160 miliona hektara, pri čemu ne treba ispustiti iz vida da će SAD kao zemlja koja u najvećoj meri kontroliše svetske viškove, smanjiti svoje površine za oko 4%. Setveni dobitnik u ovoj godini trebala bi da bude soja. Kultura koja je ipak, u vremenu najvećih tržišnih turbulencija zadržala kakvu takvu stabilnost. Ono što definitivno ne ide u prilog ukupnim prinosima svih kultura jesu već pomenute prilično loše vremenske prilike koje se već i te kako osećaju na južnoj polulopti, a i u žitorodnim krajevima SAD. Koliko je ozbiljna situacija neka posluži podatak da je u Argentini, značajnom proizvođaču kukuruza i jednom od najvećih proizvođača soje, zbog velike suše uvedeno vanredno stanje. U Srbiji, ono što je izvesno jeste da se pšenica vratila na svoj udeo u ukupnoj setvenoj strukturi od oko 580.000 hektara, što je za oko 15% više nego prošle godine. Što se ostalih kultura tiče, situacija je prilično neizvesna, pri čemu ipak treba očekivati da će kukuruz zadržati svojih 1,2 miliona hektara, te da će se najveća borba za površine voditi u sektoru industrijskog bilja, pri čemu bi soja po nekim indicijama mogla da bude ta koja u najmanju ruku neće imati manje površine nego prošle godine.

Da bi se napravio kompletan mogući scenario dešavanja na svetskom i naravno domaćem tržištu poljoprivrednih proizvoda, neophodno je sagledati i drugu stranu tržišne vage, tj. tražnju. Ono, što ovu godinu izdvaja od prethodnih, jeste činjenica da će koncentracija pažnje tržišnih analitičara biti više usmerena ka tražnji. Pored standardnih tržišnih potreba, koje su uglavnom poznate i sa aspekta kvantifikacija relativno predvidive, ovoga puta imamo na sceni i dva veoma važna tržišna faktora koji ranije nisu u tolikoj meri kreirali sektor tražnje. To su već pomenuta svetska finansijska kriza, a kao drugi faktor to je svakako tržište nafte.

Svetska finansijska kriza za svoju posledicu imala je opštu recesiju, a sve zajedno efktuiralo je padom životnog standarda i to pre svega u zemljama koje su do 2008. godine imale najdinamičniju stopu rasta kao što su pre svih Kina i Indija kao dve najmnogoljudnije zemlje sveta. Ovaj pad životnog standarda, realna je pretpostavka imaće za posledicu promene u načinu ishrane. U prevodu ovo bi značilo povratak rasta potrošnje pirinča i što je za ovu analizu važnije hleba, odnosno pšenice, a manju potrošnju mesa, pa posledično tome i kukuruza i ostalih komponenti za stočnu hranu. Koliki će efekat pada standarda na ovakva dešavanja na tržištu biti ostaje da se vidi. Još jedan bitan razlog koji može da znatno utiče na ponašanje tražnje jeste dešavanje na svetskom tržištu nafte. Posle rekordno niske cene na svetskim berzama, sirova nafta počela je da se oporavlja. Moguće posledice rasta cene sirove nafte osetile bi se najpre na porast cena troškova transporta, što je važan kalkulativni element cene poljoprivrednih proizvoda i to pre svega onih koji nam dolaze sa američkog kontinenta, a sa druge strane ponovo bi se aktuelizovala proizvodnja bioetanola koja bi samo za potrebe američke industrije bioetanola „progutala“ preko 35 miliona tona kukruza.

Naravno da globalna svetska tržišna kretanja imaju vrlo jasne konskvence i na naše tržište, pa neka ovo bude neka tema za razmišljanje našim proizvođačima. Svaka prognoza nosi sa sobom i određeni rizik, pa sve ovo treba uzeti samo kao informaciju više, koja može da prevagne u dilemi kako da strukturirati svoju setvu u ovoj godini.


Žarko Galetin

Direktor „Produktne berze“ Novi Sad"

Архива чланака

Powered By Blogger

FACEBOOK